Englisch

Abuse
Conscience
Epidemic
Facets of Love
Faithfulness
FSSP
Illusion?
Jesus Christ
Kant: Purpose
Language of L.
Love
Love & Illusion
Love as Source
Mature Christian
Mercy Defiled
Morality
Priest
Rescuing Reason
Walker

Kroatisch

Savjest
Smisao života
Odlike ljubavi

Savjest - put do Boga?

Otac Engelbert Recktenwald

U jednoj od svojih knjiga (“Bog kojega nismo svjesni”) poznati psihijatar Viktor E. Frankl piše o riziku kojega mogu preuzeti samo religiozni ljudi. Ireligiozni ljudi zaziru od istoga "jer ne žele izgubiti 'tlo pod nogama'". O kojem riziku govori Frankl? Govori o savjesti kojoj smo odgovorni i uspoređuje ju s vrhuncem kojega čovjek dosiže kad krene putem pronalaženja smisla. Ali ovaj vrhunac je samo prethodnica. Ireligiozan čovjek ovdje se zaustavlja jer se ne usuđuje krenuti dalje u nepoznato, do konačnog vrha koji je obavijen maglom. Taj konačni vrhunac je Bog. On je posljednja instanca kojoj moramo polagati račune.

Zapravo, savjest bi izgubila svoj autoritet nad nama kad ne bi predstavljala transcendentni autoritet. Frankl: “Iza čovjekovog super-ega ne stoji ego super-čovjeka, nego Božje „Ti“. Naime, savjest nikada ne bi mogla imati autoritet u imanenciji da ne dolazi od onoga „Ti“ u transcedentnom.

Upravo takvo je i gledište Sv. Johna Henryja Newmana. U svojoj “Gramatici prihvaćanja” on piše: “Ako se osjećamo odgovornima, kao što je slučaj, ako smo posramljeni i užasnuti prijestupom protiv glasa savjesti, to implicira prisutnost Jednoga kojemu smo odgovorni, pred kojim se stidimo, od čijih očekivanja strepimo."

Savjest doživljavamo kao autoritet koji nepristrano prosuđuje naše postupke. Ovo iskustvo je univerzalno te je uvijek iznova naglašavano u intelektualnoj povijesti. Sv. Ivan Zlatousti, primjerice, govori o savjesti kao o sučevoj stolici, a Rousseau ju naziva "nepotkupljivim sucem dobra i zla".

Ali odakle savjest crpi svoj autoritet? Suočeni smo s izborom hoćemo li ovaj autoritet shvatiti ozbiljno ili ne. Ako ga shvatimo ozbiljno, moramo pogled usmjeriti onkraj savjesti. Ne možemo ju svesti na puki psihički fenomen. Potonje bi, naravno, život učinilo lakšim. Tada ne bismo morali tako ozbiljno shvaćati izbor između dobra i zla. U tom bi slučaju savjest bila sudac bez moći. U najstrožem smislu, način na koji nam se predstavlja bio bi potpuna obmana. Doimalo bi se da smo dužni položiti račune za ono što činimo, dok u stvarnosti takovog polaganja računa nikada ne bi ni bilo. Savjest bi ostala tigar od papira. U suočavanju s papirnatim tigrom, pak, nema istinske opasnosti.

Zanimljivo je vidjeti kako Frankl ovdje doslovce izokreće narativ kritičara religije. Nije vjera u Boga projekcija naših željâ nego je to negiranje Boga. Dok je kritičar religije Ludwig Feuerbach govorio: “Želja je izvor, sama bit religije (...) Kakve su želje ljudi, takvi su i njihovi bogovi”, Frankl jasno daje do znanja da je najčešće istina suprotna. Kršćanin vjeruje u Boga, iako je neugodno biti podložan nepotkupljivom sucu koji uistinu ima moć suditi prema onome što savjest nalaže. Vjernik je taj koji je dovoljno hrabar suočiti se s ozbiljnošću života i priznati sudbonosni i odlučujući karakter moralnosti. Ateistu su, s druge strane, svi putevi intelektualne povijesti otvoreni za uskraćivanje autoriteta svojoj savjesti prema potrebi. Ovisno o vlastitom ukusu, on može u tu svrhu, primjerice, slijediti put Nietzschea, Freuda, Dawkinsa ili drugih: sve su to prikriveni načini izbjegavanja odgovornosti prema savjesti čiji se sud razotkriva kao nemoćna iluzija bez posljedica. Za Dawkinsa je savjest tek nagon koji se može objasniti u terminima evolucijske biologije, za Freuda internalizacija roditeljskih normi zamrznutih u superego, a za Nietzschea posljedica ogorčenosti, bolest.

U posljednje vrijeme, istraživanja mozga preuzela su ulogu demitologiziranja savjesti: Božji glas postaje glas neurona. Ako je "trebalo bi" koje doživljavamo u savjesti samo proizvod aktivnosti neurona, onda je teško pojmiti zbog čega bismo i dalje trebali slijediti svoju savjest. U svojoj funkciji usmjeravanja djelovanja, ona može biti zamijenjena ideologijama koje odbacuju moralne kategorije ili ih proizvoljno redefiniraju, ovisno o vlastitim ciljevima. U tom smislu, kad se pripadnici nekog pokreta otpora pozivaju na svoju savjest, kao što su to, primjerice, činili članovi Bijele Ruže, to postaje izraz neprosvijetljenosti. Kako je naivno još vjerovati u pravdu ili čak u dobro! Jedino što vrijedi je pravo jačega koji sebe smatra prosvijetljenim jer je prozreo savjest i navodnu ništavnost apsolutnih normi. Za Hannu Arendt zastrašujuća je ideološka činjenica u vrijeme nacizma bila ta što je "postojanje savjesti koja se obraća istim glasom svim ljudima" bilo zanijekano. Moral koji je vrijedio ​​2500 godina odjednom se smatrao skupom promjenjivih konvencija.

Kad funkciju prosuđivanja koju ima naša savjest shvatimo ozbiljno, glavno pitanje nije trebamo li se bojati pravedne kazne, već zaslužuje li činjenje zla zaista takvu kaznu. Govori li sud savjesti istinu? Pitanje je pruža li nam savjest saznanja o moralnim činjenicama koje uistinu postoje ili je to puki osjećaj bez ikakve spoznajne vrijednosti. U pitanju je stvarnost moralnih vrijednosti.

Dakako, s pravom bi se moglo prigovoriti da glas savjesti ne zvuči kao proročište u uhu duše, već posreduje u dodiru sa stvarnošću iz koje zapravo proizlazi moralni imperativ. Kad vidim dijete kako se utapa, savjest mi nalaže da pomognem djetetu. Ali tko je stvarni izvor ovog imperativa: savjest ili dijete? Naravno, to je (djelomice) dijete: Trebao bih mu pomoći zbog njega samog. Ali to ne rješava problem za mene. Zašto bih trebao pomoći djetetu? Zato što kao osoba ono ima dostojanstvo te je njegov život svet jer predstavlja više od nakupine kemijskih elemenata. Filozofi poput Skinnera (“Onkraj slobode i dostojanstva”) ili Norberta Hoerstera ukazuju na to da dosljedni ateizam također obezvrjeđuje ove izvore morala jer je prisiljen shvaćati osobe kao slučajne proizvode materijalnih procesa. Za njih je dostojanstvo tek riječ koja nema temelj u stvarnosti. Za materijalista je jedino to i logično jer se ideja "materije s dostojanstvom" mora doimati jednako nerazumljivom kao što je Kant smatrao onu o "mislećoj materiji".

Osim funkcionirajuće savjesti, u složenim je situacijama potrebno i dovoljno stručnosti da se prepozna koji je postupak ispravan. Na pandemiju mogu prikladno reagirati samo ako, s jedne strane, imam dovoljno informacija o prirodi bolesti, riziku od infekcije, načinima širenja infekcije i drugim relevantnim čimbenicima te ako, s druge strane, donekle mogu predvidjeti posljedice i nuspojave mjera poduzetih protiv nje. Posljedice mjera kao i posljedice njihovog izostavljanja moraju biti podvrgnute procjeni dobrobiti. Može biti teško ili čak nemoguće sa sigurnošću znati kakvo postupanje je ispravno. U tom smislu, Josef Pieper govori o "elementu nesigurnosti i rizika kod svake moralne odluke". Prekinuti ovaj naporni proces promišljanja i odlučivanja, a potom donijeti odluku jednostavno se pozivajući na glas savjesti, bila bi zloporaba savjesti i najbolji način za njezino diskreditiranje. Ali što su moralna načela temeljnija, to je više njihova evidentnost samodostatna. Postoje moralne prosudbe koje više ne zahtijevaju opravdanje. Kao što Wilhelm Vossenkuhl ispravno uviđa, mora biti samo po sebi jasno "čak i bez posebnog opravdanja ili upute" da je bezrazložno mučenje nekoga čin zla. To ponajviše vrijedi za vrhovno moralno načelo: "Čini dobro, a kloni se zla." Znanje o ovom načelu neizbrisivo je utisnuto u čovjeka i skolastičari ga nazivaju "sinderezom", a Pieper "prasavješću". "Nijedno svjetlo koje je obasjalo čovjeka nikada nije jače sjalo", s pravom primjećuje Bettina Stangneth o moralu.

Glas savjesti ima svoj izvor i unutar i izvan nas: u nama je u svetosti moralnog zakona uklesanog u našem srcu, a izvan nas, primjerice, u svetosti života s kojom se suočavamo, na primjer, u situaciji utapanja djeteta. To je jedna te ista svetost koja se očituje u dva različita oblika. Savjest je mjesto gdje se spaja ovaj dvostruki poziv: izvana dijete doziva - čak i bez riječi -: "Pomozi mi!" Iznutra moralni zakon poziva: "Pomozi mu!" Pomoći djetetu radi njega samoga, pomoći mu iz poštovanja prema moralnom zakonu, pomoći mu da bismo slijedili svoju savjest: to su samo tri različita načina da se opiše jedno te isto moralno opredjeljenje.

Savjest je sposobnost da se vidi svjetlo dobra, da se čuje moralni imperativ. To što čovjek ima savjest ne odražava se u onome što mu savjest dozvoljava činiti, nego u onome što mu nalaže da čini. Ako netko tvrdi da mu savjest dopušta nešto što je zapravo sebično ili čak zločinačko, onda je ta izjava besmislena i ne razlikuje se od beskrupuloznosti. Funkcija savjesti nije dopuštenje za djelovanje iz želje i sklonosti, već podvrgavanje zahtjevima moralnog zakona. Čini se da čak ni katolički teolozi ovih dana to ne vide jasno.

S obzirom na moralni imperativ, svatko je suočen s tim da gore spomenuti izbor shvati ozbiljno ili ne. Ne učiniti to znači krenuti putem beskrupuloznosti. Tko ga, pak, želi ozbiljno shvatiti, primoran je u dosljednom razmišljanju ne tražiti izvor imperativa u stvarnosti koja je dostupna spomenutim strategijama demaskiranja savjesti. Ali, kao što Frankl ispravno uviđa, to je svaka stvarnost osim Boga. Glas savjesti koji nas uistinu obvezuje, glas je koji dolazi iz transcendentnog. Prema Schellingu, savjest je otvorena točka kroz koju sjaji svjelost nebesa.

Postoji li dokaz za Boga koji je moguće izvesti iz savjesti? Kao što je Ratzinger jednom rekao, Boga ne možete staviti na stol. Ne možete nikoga prisiliti da poima Božju egzistenciju. No svatko može odlučiti prihvatiti glas savjesti i potom slijediti put koji mu to prihvaćanje pokazuje: put od savjesti do onoga krajnjeg vrha s kojega se savjest jedino i može razumjeti. To je stvar izbora i hrabrosti.

Prijevod: Branimir Vukosav, Marijana Kresić Vukosav

Zum deutschen Original

Recktenwald: Tragamo na pogrešnom mjestu

Recktenwald: Odlike ljubavi

Polnisch

Portugiesisch

Amor como chave
Amor como fonte
Facetas do Amor
Ilusão?

Französisch