Englisch

Abuse
Conscience
Epidemic
Facets of Love
Faithfulness
FSSP
Illusion?
Jesus Christ
Kant: Purpose
Language of L.
Love
Love & Illusion
Love as Source
Mature Christian
Mercy Defiled
Morality
Priest
Rescuing Reason
Walker

Kroatisch

Savjest
Smisao života
Odlike ljubavi

Odlike ljubavi

O. Engelbert Recktenwald

“Prihvaćanje nekoga onakvim kakav jest krajnji je oblik rezignacije”, piše Robert Spaemann u svom eseju “Antinomije ljubavi”, objavljenom u preporučljivoj zbirci Schritte über uns hinaus II. To zvuči provokativno jer smo naviknuti takvo prihvaćanje promatrati upravo kao izraz ljubavi. Ljubav, vjerujemo, mora biti bezuvjetna. Naime, ako sam voljen samo pod uvjetom da ispunim određena očekivanja, tada nisam voljen ja nego samo idealna slika koju druga osoba ima o meni. To posebno vrijedi za Božju ljubav. Danas je jasno da ju nije moguće zadobiti vlastitim trudom. Ako je Božja ljubav kao čista milost bez motiva, ne mogu učiniti ništa da Mu pružim razlog za Njegovu ljubav.

Ipak, Spaemannova je izreka istinita i dobro utemeljena kada dodaje: “Isusova poruka ne počinje riječima: 'Bog vas prihvaća onakvim kakvim jeste', već riječima: 'Obratite se. Budite drugačiji nego što ste sada.”

Proturječje se poništava kad shvatimo razliku između ljubavi iz dobrohotnosti i ljubavi iz naklonosti. Bog želi spasenje svih ljudi, pravednika i grešnika. Bog tu ne pravi razliku. Čini se da na neki način grijeh zapravo povećava ovu dobrohotnost. Sjetimo se Isusovih riječi da liječnika ne trebaju oni koji su zdravi, nego oni koji su bolesni. Dobar liječnik radije liječi teško bolesne nego lakše ozlijeđene. Dobri Pastir s većim žarom ide za jednom izgubljenom ovcom nego za onih 99 kojima ne treba njegova posebna briga.

Ali liječnik želi uistinu izliječiti teškog bolesnika, tj. promijeniti ga. Kad bi ga prihvatio takvog kakav jest, to ne bi bila samo rezignacija, nego i izdaja njegove dužnosti. Tek kada je pacijent ponovno zdrav, liječnik je zadovoljan njime i samim sobom. Međutim, s obzirom na posljednju formulaciju, moramo odmah istaknuti razliku u analogiji: Bog je naravno uvijek zadovoljan sobom. Ne treba dokazivati ​​svoje vještine. Ljudski liječnik može podleći opasnosti da na pacijenta gleda samo kao na test svoje vještine. Što je odgovorniji, to mu je manje važno vlastito ostvarenje, a  više se nesebično i isključivo brine za zdravlje pacijenta. To je kod Boga savršeno tako. On traži ljudsko spasenje u najčišćem obliku dobrohotnosti koji se može zamisliti.

Liječnikovo nezadovoljstvo bolešću njegova pacijenta slika je Božjeg nezadovoljstva grijehom, što ne bi smjelo prikriti još jednu razliku. U oba slučaja, naime, nezadovoljstvo je različite vrste. Kada liječnik, suočen sa zabrinjavajućim simptomima, kaže: „Ne sviđa mi se to“, ovo se negodovanje ni na koji način ne odnosi na pacijenta kao osobu. S grijehom je drugačije jer je on u odgovornosti grešnika i moralno ga (dis)kvalificira kao osobu. Nezadovoljstvo stoga uključuje i osobu i pronalazi, na primjer, najradikalniji izraz u biblijskom govoru: „Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta“ (Otk 3:16).

Bog ne pravi razliku u dobrohotnosti jer je Otac koji „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5,45). Razlika je tim jasnija kada je u pitanju njegovo zadovoljstvo. Pavao izričito piše da Bog nije bio zadovoljan s većinom očeva koji su nekoć putovali kroz pustinju (1 Kor 10:5).

Bog voli grešnika ljubavlju dobrohotnosti, ali ne ljubavlju naklonosti. Njegova dobrohotnost razlikuje između grešnika i grijeha, tako da prema svetom Augustinu vrijedi sljedeće: mrzi grijeh, voli grešnika. Ali cilj dobrohotnosti je obraćenje grešnika, njegovu preobrazbu u stanje koje omogućuje Bogu da bude zadovoljan s njim.

U Spaemannovom tekstu, međutim, nije bitna razlika između dobrohotnosti i naklonosti, već ona između dobrohotnosti i želje, tj. između amor benevolentiae i amor concupiscentiae.

S obzirom na ovu razliku, dugo se uzimalo zdravo za gotovo da se Bog može opisati samo u smislu ljubavi iz dobrohotnosti. Jer želja pretpostavlja potrebu, potreba pretpostavlja nedostatak. Ali koncept Boga kao savršenog bića i punine bića isključuje svaku potencijalnost. Bog nije potrebit, ništa Mu ne nedostaje. Sreća koju On nalazi u sebi i koja se u konačnici poklapa s Njegovim bićem nije i ne može biti zatamnjena.  Čemu drugom treba težiti, kao da mu nešto nedostaje za potpunu sreću? Njegova ljubav, dakle, nije potrebita ljubav, nego neovisna nesebičnost, dobrota kao diffusivum sui, koja svoju sreću želi prenijeti drugima.

Stvari izgledaju drugačije ako situaciju promatramo iz naše perspektive potrebe za apsolutnom ljubavlju. Naravno, zahvalni smo na ljubavi nesebičnog dobročinitelja. Ali sreća iskustva takve ljubavi manjkava je u odnosu na sreću zaručničke ljubavi. U ovom slučaju nas ljubavnik toliko voli da on zauzvrat čezne za našom ljubavlju i osjeća nedostatak ako ju ne primi. Kad bi nam voljeni izjavio svoju ljubav, ali u isto vrijeme dodao da bi jednako dobro mogao živjeti i bez nas, tada bismo vlastitu ljubav doživjeli kao nebitnu za njegovu sreću i stoga kao besmislenu i zanemarenu. Priznanje: „Volim te, ali te ne trebam“ zadaje smrtni udarac zaručničkoj ljubavi. Ova ljubav kaže: „Volim te toliko da više ne mogu živjeti bez tebe i želim da me voliš istom ljubavlju.“  Ljubav kojom želim sreću voljenoga je i izvor moje želje da ta ljubav donese tu sreću, tako da voljeni nađe svoju sreću u mojoj ljubavi.

Postoji i ljubav prema Bogu koja ide toliko daleko da želi da On bude voljen ne samo bez potrebitosti nego i s čežnjom. Ljubitelj Boga želi čuti da je drag ljubljenome, a upravo je to Božji odgovor: „Jer dragocjen si u mojim očima“ (Iz 43:4). Kao što on sam čezne za Bogom, tako želi biti predmetom božanske čežnje, a ne samo objekt nesebičnog milosrđa. Upravo ta simetrija čeznutljive ljubavi čini biblijsku sliku božanskog zaručništva tako posebnom.

U srcu svakog čovjeka postoji praznina koju samo Bog može ispuniti. Koristeći ovu riječ Georgea MacDonalda, S. Eldredge uspostavlja simetriju sugerirajući da „čak i u Božjem srcu postoji prostor koji samo mi možemo ispuniti“ (u Weißt du nicht, wie schön du bist?). S tom je mišlju usko vezana ideja o individualnosti te ljubavi. Ako sam ja taj kojega Bog ljubi ovom ljubavlju, onda se ljubav koju On od mene očekuje ne može zamijeniti nijednom drugom ljubavlju. Kao što Božja ljubav nije apstraktna ljubav prema čovječanstvu, On isto tako ne očekuje određenu količinu prikupljene ljubavi prema čovječanstvu, kao što je slavna osoba sretna zbog količine pošte koju prima od obožavatelja. Naprotiv, Bog voli svaku osobu ljubavlju kojom mi možemo voljeti samo jednu osobu odjednom. On voli svakog pojedinca tako osobno da Ga nijedna druga ljubav koju prima ne može potpuno utješiti uslijed neuzvraćene ljubavi od te konkretne osobe. Drugim riječima, svaka osoba ima nezamjenjivu ulogu u Božjim očima.

U svojemu dnevniku naslovljenom On i ja mističarka Gabriele Bossis pušta Isusa da govori: „Svaka duša voli na svoj način. Ne liši me svoje ljubavi. Ništa ne miješam. Kušam tvoje posebne karakteristike. Od postanka svijeta ne postoje dvije iste duše.” Spaemann to izražava na sljedeći način: „Nitko ne može uvažiti jedinstvenost svake pojedine osobe osim Boga. Samo je za Boga svatko od nas nezamjenjiv”, piše opet Dávila. „Samo za Boga pojedinac se ne gubi u velikom mnoštvu”.

Ako Bog okusi moju ljubav  to je ispunjenje moje čežnje da moja ljubav pridonese nešto Njegovoj radosti. Nasuprot tome, Bog može biti lišen ljubavi. Mističarka Mechthild von Hackeborn čula je sljedeće riječi od Boga: „Ništa me ne veseli toliko kao ljudsko srce koje rijetko pridobijem za službu. Obilujem svim dobrima osim srca čovječjega koje mi tako često izmiče” (Das Buch vom strömenden Lob).

Naravno, i dalje ostaje istinom da Bog nije potrebit. Ipak, u njegovoj ljubavi mora postojati ekvivalent potrebe svojstvene ljubavi koja ispunjava našu opisanu čežnju za takvom ljubavlju. O Božjoj ljubavi ne možemo imati adekvatnu predodžbu zbog njezine beskrajnosti. Ali možemo pretpostaviti da je ideja o potrebitoj ljubavi bliža istini od alternativne ideje o ljubavi u Bogu koja je nedodirljiva našoj ljubavi.

Čini se da je ovo gledište sada potvrđeno od strane Crkve. Spaemann ističe da papa Benedikt u svojoj enciklici Deus caritas est pripisuje amor concupiscentiae Bogu: „Bog se pojavljuje u prorocima kao ljubomorni ljubavnik svoje nevjeste, izraelskog naroda. A u utjelovljenju se Bog čak stavlja u poziciju nekoga tko treba ljubav drugih i ovisi o njima.“

Benedikt koristi izraze Eros i Agape. Kada Božju ljubav opisuje kao Eros, on je suprotstavlja aristotelovskoj slici Boga prema kojoj je božanska moć „predmet želje i ljubavi za sve što postoji“, “ ali je ona sama nepotrebita i ne voli.” Istovremeno, Eros je u Bogu potpuno Agape jer je On ljubav koja daje, pa čak i oprašta bez ikakva razloga.

Moglo bi se reći da je Eros Božja ljubav utoliko što nalazi sreću u našoj ljubavi. Ona je Agape utoliko što je u potpunosti usmjerena prema našoj sreći, a ne vlastitoj. Ovo jedinstvo Erosa i Agape nalazi svoj pandan u ljubavi stvorenja. Spaemann navodi Leibnizovu definiciju ljubavi: delectatio in felicitate alterius, radost u sreći drugoga. Na prvi pogled čini nam se da su ljudi nesposobni za tu čistu Agape kao što je Bog nesposoban za amor concupiscentiae. Može li čovjek ikada zanemariti svoju potrebitost i želju za vlastitom srećom? Blaženi Charles de Foucauld je to mogao. Ideja koja se uvijek iznova ponavlja u njegovim spisima jest da je Isusova sreća ono što ga najviše čini sretnim i što ga tješi iznad svega. „Kad patiš“, piše on svojoj sestri, „onda misli na Njegovu sreću; reci sebi da želiš Njegovu sreću, a ne svoju, da voliš Njega, a ne sebe. I u dubini svoje nevolje (...) raduj se Njegovoj beskrajnoj i nepromjenjivoj sreći ...”

Dobrohotna ljubav želi sreću voljenoga, ali je ne želi bezuvjetno. Jedino što bezuvjetno želi je da voljeni bude dostojan te sreće. Samo pod tim uvjetom želi njegovu sreću. Drugim riječima, Bog želi posvećenje čovjeka. Da bezuvjetno želi njegovu sreću, ne bi bilo osude. Tek kada čovjek postane dobar, postaje vrijedan sreće. Veza između moralne dobrote i sreće je esencijalna, nije uspostavljena samo pozitivnom voljom Božjom. Drugim riječima, Bog ne može željeti sreću zlog čovjeka osim pod uvjetom njegova obraćenja. Stoga je Isusov poziv na naše obraćenje izraz Njegove ljubavi, a naše je prihvaćanje tog poziva učinak te ljubavi.

Ovaj je tekst objavljen u Tagespostu 28. prosinca 2013.

Prijevod: Marijana Kresić Vukosav, Branimir Vukosav

Zum deutschen Original

Recktenwald: Savjest - put do Boga?

Recktenwald: Tragamo na pogrešnom mjestu

Polnisch

Portugiesisch

Amor como chave
Amor como fonte
Facetas do Amor
Ilusão?

Französisch